120x60 iTunes
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
eXTReMe Tracker

Šokadija - 160 tamburaša

Veliki projekt koji se 11. svibnja 2006 održao u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog bio je svečani koncert tamburaške glazbe. Orkestar koji je izvodio bio je formiran samo za tu priliku, proslavu 95 godišnjice Društva Šokadija. Sastavljen od najmanje 160 tamburaša, bio je to najveći tamburaški orkestar u povijesti. Tamburaši su stigli iz cijele hrvatske i dijaspore i svakako su im se pridružili i profesionalci iz Tamburaškog orkestra HRT-a i ansambla Lado. Osim svih ti poznatih tamburaša, mješovitog zbora HRT-a i petorice dirigenata koji su sve to vodili (Siniša Leopold, Mihael Ferić, Stjepan Fortuna, Božo Potočnik i Veljko Valentin Škorvaga) a sve to su uljepšale naše Trešnjevčanke dok su pjesmom pratile taj veliki orkestar.

Šokačka rapsodijaŠokačka rapsodijaŠokačka rapsodijaŠokačka rapsodijaŠokačka rapsodija160 tamburašaŠokačka rapsodijaŠokačka rapsodija

95 GODINA „ŠOKADIJE“ - ZAGREB

KD. V. Lisinski, 11. svibnja 2006.

Svečani koncert

Šokačka rapsodija

U početku se javila samo ideja i želja. Nitko od nas nekolicine, pa ni Martin, nije bio siguran može li se ostvariti. Htjeli smo samo okupiti što više tamburaša. Poslije dva-tri sastanka, znali smo što želimo: 100 svirača na sceni. Uostalom, za više – rekoše - i nema mjesta na pozornici dvorane „Lisinski“.

Preskočimo pripreme, one su uvijek iste: rastežu znanje i iskustva, snagu i raspoloživo vrijeme, spotiču se o probleme, skakuću između mašte i realnosti, između želja i ograničenja...

I došao je dan D. Događanje je počelo: svirači dolaze sa svih strana. S tamburama, notama, iščekivanjima, strahom, radošću, nadama... Upoznavanja, prepoznavanja, raspored sjedenja, traženje mjesta i stolice. Uzbuđenje je raslo. Dirigentima je srce stalo: program je zahtjevan. Ma šta zahtjevan? Kažimo istinu – težak. Može li ovo heterogeno muzičko tijelo, ovaj ad hoc golemi orkestar koji je narastao na 160 svirača, izvesti ovaj ozbiljni, dvosatni program? Možda ni sami svirači nisu bili sigurni koliko uopće znaju i je li to dovoljno dobro. Dirigenti još manje. Prvi puni forte u rezervnoj dvoranici za probe, bio je gust i snažan - pravi šok - i u tom je trenutku postalo je svima jasno kakav će biti zvuk ovog mega-orkestra.

Probe, prvi dan.

Probe drugi dan.

I dogodio se treći dan – najljepši dan u povijesti hrvatske tambure - 11. svibnja 2006.

Kad je publika počela ulaziti u dvoranu našla je već na pozornici sliku iz snova kakva još nije bila viđena.

Sve što se moglo ušima i očima ali i srcem primiti, izazivalo je suze na oči. Nismo li ponovno otkrili onaj temelj na kome je izrasla naša svijest o vlastitoj samobitnosti, onu jednostavnu istinu tradicije u kojoj su sadržane poruke prošlosti, poruke koje vape za slogom i zajedništvom, pozivaju na sjedinjavanje svih snaga na putu u budućnost.

U ovom su projektu svi bez ostatka bili složni u želji da ga ostvare. I zato je ostvaren.

Izvedba programa koji je (bez pauze!) trajao puna dva sata, bila je fascinantna. I mladi i stariji, amateri i profesionalci, svirači različitih iskustava (najmanje orkestralnih), različite pismenosti i tehničke spreme svirali su srcem. Zvuk je bio čarobno lijep: topao i mek ali na trenutke robustan i snažan.

Posebnu je draž dao i raznoliki program – od Mozarta, Gotovca, Verdija do Tuce i domaće tradicije...... Mnogima postalo jasno da se tamburom može doprijeti do onih sfera glazbe koje se pretvaraju u plemenitu poruku humanosti, ljepote i iskustva.

Između velikog broja mladih a i starijih tamburaša, organizator se sa svojim stručnim timom odlučio ovog puta na svirače E-A kvartnog sustava. Barem još toliko svirača muzicira i na drugim tamburaškim sustavima ugađanja koje je vrijeme i nataloženo iskustvo stvorilo u hrvatskoj pučkoj glazbenoj kulturi i što, sve zajedno, u različitostima glazbenih tradicijskih korijena, predstavlja veliko nacionalno kulturno bogatstvo.

Nije bilo estradnih zvijezda. I nisu nimalo nedostajale. Pjevali su tamburaši – čujete li - sjajno! Pjevale su radosne i lijepe „Trešnjevčanke“ - sjajno, pjevao je profesionalni zbor HRT - sjajno. Bila je to neponovljiva svečanost za sve u dvorani. Ponovila nam se – bar jednom u godini.

*

Ansambl „Šokadija“ koji u Zagrebu djeluje već 95 godina proslavio je tako i svoj visoki jubilej i uputio veseli signal svima kojima je pjesma i tambura na srcu – da se približava njihova stota !

 

Božo Potočnik

 

sa HRT-a

"ŠOKAČKA RAPSODIJA" U DVORANI LISINSKI

12. svibnja - Oko 160 tamburaša sudjelovalo je na koncertu "Šokačka rapsodija" u Koncertnoj dvorani Lisinski. Tim je koncertom Društvo za promicanje hrvatske kulturne baštine Šokadija Zagreb proslavilo 95. godišnjicu.Sviračima iz raznih slavonskih gradova, ali i iz Otočca, Zagreba te Pittsburga, pridružili su se Mješoviti zbor HRT-a i ženska vokalna skupina "Trešnjevčanke". U tamburaškim aranžmanima izvedene su skladbe od Mozarta do Škore.

Predsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks, pokrovitelj te godišnjice, čestitao je Društvu na "ustrajnom njegovanju i promicanju šokačke pjesme, običaja i kulturne baštine" te na čuvanju hrvatskoga nacionalnog identiteta.

Još linkova:

Društvo Šokadija

Hrvatski folklor

Križevci Info

Glas Slavonije

Jutarnji List

Mi smo tu zbog Vas...