Tambura – kratka povijest

Tambura je trzalačko glazbalo srodno leutu ili lutnji, ruskoj balalajci, ukrajinskoj banduri, talijanskoj mandolini, španjolskoj gitari i drugim glazbalima koja su se razvila u svijetu iz zajedničkih korijena u davnašnjoj Perziji, današnjem Iranu. Stari su Perzijanci još u 3.st. prije Krista svirali na glazbalu vrlo sličnom današnjoj tamburi. Naziv „tambura“ ili „tanpura“ koristi se i za glazbala na području Indije koja kao i sitar, sarod i surbahar, izgledom i načinom sviranja podsjećaju na tamburu.

O pojavi tambure u našim krajevima nema dovoljno pouzdanih podataka pa i dalje traju domišljanja i prijepori o tom pitanju. Znanost će svakako dokazati jesu li tamburu Hrvati donijeli o pasu, probijajući se na dugom putu iz Perzije (kako misle poklonici teorije o perzijskom podrijetlu Hrvata) ili su je donijeli Turci u Bosnu pa se zatim migracijama Šokaca i Bunjevaca u krajeve iznad Save proširila, kako misle drugi, u sve krajeve Hrvatske i dalje u Mađarsku, Austriju, Sloveniju..... Razmišljanja idu i dalje pa se ne isklučuje mogućnost da je tambura stigla do nas putovima svile koji je bio vrlo značajan za razvitak velikog dijela Europe i Azije.

No daljnja razglabanja o tom pitanju, važnom za našu kulturu, ostavit ćemo znanstvenicima a mi ćemo se držati čvrstih činjenica. „Asirsku“ tamburu iz 3.st. prije Krista koja je pronađena kao slika urezana u kamenu ne možemo dakako proglasiti „farkaševim“ bračem unatoč frapantnoj sličnosti jer se Milutin Farkaš rodio 23 stoljeća kasnije, tek 1865. i još je 23 godine trebalo proći do do objavljivanja njegove knjižice „Kratka uputa u tamburanje po kajdama“. Prethodili su mu vrijedni skupljač i teoretik Franjo Kuhač, talentirani glazbenik i skladatelj Pajo Kolarić i drugi s kojima je tambura postala vertikalom pučke glazbene kulture u Hrvata.

Otada se to glazbalo, koje su prihvatili i Hrvati, rasijani po svijetu, razvijalo i usavršavalo prema glazbenim potrebama i navikama. Stariji se „farkašev“ sustav orkestralnog miziciranja dopunjavao i donekle mijenjao a sredinom 20.st. gotovo se posve povukao pred glasnijim i razvijenijim kvartnim tamburama E-A sustava ugađanja. No teškoće s notacijom tog sustava u kojemu temeljni tonalitet nosi 4 povisilice, doveo je do nastanka G-kvartnog ugođaja s povećanim brojem dionica i većim ukupnim rasponom. To je pogodovalo koncertnom muziciranju i time su tamburaškom orkestru i zahtjevnije partiture, postale dostupne. Kvartni E-A sustav ostao je čvrsto u folklornoj glazbi, osobito onoj koja služi kao pratnja narodnim plesovima. Nemalo tamburaške glazbe snimljeno je u studiju Radio Zagreba i na 3-gl. kvintnim tamburama koje je još početkom XX st. orkestralno organizirao u Zagrebu Alfons Gutschy. Tambure „gutschy-jeva“ sustava sviraju se danas još u Gradišću i u profesionalnom orkestru HRT. No i taj sustav praksa nije potvrdila u cjelosti pa je mijenjana bugarija, iz troglasne u četveroglasnu, čelo i bas iz troglasnih kvintnih u četveroglasne kvartne.

Raznolikosti u gradnji i ugađanju tambure u Hrvatskoj govore tako o njezinoj velikoj popularnosti u našem narodu i predstavljaju veliko bogatstvo pučke glazbene kulture.

 

O tamburi – općenito

 

Tambura se sastoji od tri djela trupa, vrata i glave.

Trup (rezonantna kutija) je šuplji dio tambure koja služi rezonanciji a time i pojačanju preslabog zvuka kojeg stvara titranje žice. Osnovni je oblik trupa sve do sredine prošlog stoljeća bio kruškoliki i dobivao se dubljenjem kladice. Danas se grade tambure pretežno gitarastog oblika a čak i najmanje od njih, bisernice, imaju sastavljanu a ne dubljenu rezonantnu kutiju. Razlozi su tome svakako u većoj glasnoći ali i brojnim mogućnostima da se izborom drveta za gradnju više utječe na boju tona.

Vrat je uzak i dugačak dio koji povezuje glavu sa trupom. S gornje, ravne strane, su poredane prečke (prečnice, krsnice, pragovi) koje služe mijenjanju tonske visine kad se žice u titranju pritiskuju na njih.

Glava (čivijište) je nekada imala šiljatolik ukrasnik oblik koji se još može naći kod nekih bisernica. No ipak je prevladao zaobljen pužoliki oblik. Na glavi mogu biti čivije za napinjanje žica utaknute izravno u drvo glave ili može imati stroj za navijanje.

 

O ORKESTRALNIM SUSTAVIMA UGAĐANJA TAMBURA

 

Ovdje ćemo izložiti kratki pregled sustava ugađanja tambura. Slike su postavljene onako kako bi to vidio tamburaš da okrene instrument prema sebi.

 

Samica

 

Samica je u Slavoniju došla vjerojatno sa Šokcima iz Bosne pa se kasnije proširila i u druge krajeve panonske ravnice (Baranja, južna Mađarska), na dio Bilogore, Kordun i Liku („kuterevka“, dangubica...) i dijelove zapadne Bosne. To malo seosko trzalačko glazbalo skromne izradbe a vrlo živahno u rukama dobra svirača svakako je prethodilo svim sustavima koji su se razvili u nas. Dva para žica ugađaju se u intervalu kvarte d 2 – a 1 ili prema potrebi pjevača u plesu (osobito ženskih glasova) i cijeli ton više, dakle e 2 – h 1 . Štimanje i preštimavanje s drvenim ćivijama je brzo i jednostavno ako je samica uistinu sama u pratnji ili posve sama. Zanimljivom tehnikom sviranja razdvajanjem jednako ugođenih žica prstima lijeve ruke, samičar s lakoćom postiže četveroglasne akorde u živahnu kretanju, a različitim otkucavanjem teške i lake dobe desnom rukom, upotpunjava ritam koji potiče na življi ples. U novije vrijeme samica se češće uključuje u tamburaški sastav pa se rad desne ruke pri sviranju izmijenio.

 

Dvoglasni kvintni sustav („farkašev“)

 

Mijo Majer, Slavko Šeper, Franjo Kuhač i Milutin Farkaš (Križevci, 1865. – 1923.), podjednako su zaslužni za formiranje dvoglasnog sustava ugađanja, no sustav je u praksi dobio ime po glavnom propagatoru M.Farkašu. U tom sustavu sve do 40-ih godina prošlog stoljeća, na bisernicama i prvom braču, sve su četiri žice ugađane jednako (unisono): bisernice d 2 a brač d 1.

Prečke su na jednoglasnim tamburama bile do tona g bile poredane u polutonovima, a od g na dalje dijatonski. Točnije na dojim žicama su iza g bili postavljeni tonovi G-dur ljestvice, dok su na gornjim žicama bili polutonovi.

Još prije II svj.rata i bisernice i prvi brač počelo se ugađati dvoglasno a pojavila se i treća bisernica (naziv kontrašica pripao je sada njoj) pa je cijeli sustav ugađanja dovršio svoj razvoj ovako:

 

Bisernica I – II ...................d 1 – g 1

Bisernica III .........................g 1 – c 1 ( s transponiranjem u F)

Brač I – II – III ....................d 1 – g

Čelović ................................. g – c (s transponiranjem u F )

Bugarija I ................................g 1 – d 1 - h

Bugarija II .............................d 1 – h – g

Čelo .........................................d – G

Berde ......................................Gg – Dd

 

Tambure tog sustava lijepog i plemenitog tona pratila je i specifična gradnja tih glazbala, no ubrzo nakon rata, počele su se povlačiti iz naše pučke glazbene prakse. Dinamičnijem vremenu i potrebama mladih svirača bolje je odgovarao E – A kvartni sustav prodornijeg zvuka, kraćih vratova pa time i veće pokretljivosti.

 

Troglasni kvintni A sustav

 

Troglasni je kvintni sustav g – d – a nastao proširenjem dvoglasnog kvintnog za još jedan par žica i zamjetnih promjena u gradnji glazbala, debljini žica pa time i u glasnoći i boji tona.

Bugarije su troglasne kao i u „farkaševu“ sustavu. U sastav tamburaškog orkestra Radio Zagreba (danas HRT) njegov je šef dirigent Vlado Mutak 60-ih godina unio četveroglasno kvartno G-čelo,

3-gl. bugariju zamijenio 4-glasnom i 3-gl. bas zamijenio 4-glasnim G-basom (alternativno kontrabasom)

 

Četveroglasni kvartni E - A sustav

Dugotrajno kolebanje i suprotstavljanje iskustava između kvintnog i kvartnog ugađanja a napose oko broja žica i oblika standardne tambure i standardnog tamburaškog orkestra, traje i danas. Ipak, suvremena je praksa potvrdila kvartni sustav ugađanja a općenito je prihvaćen gitarasti oblik u bračeva i bugarije. Berde je oblikovano prema kontrabasu a čelo prema violončelu ali se u nekim orkestrima rabi i čelo gitarastog oblika s jednakim ugađanjem. Na oblik je bisernica u drugoj polovici prošlog stoljeća snažno utjecao graditelj tambura iz Sente Bocan Lajoš čije su bisernice još iz faze ručne izradbe bile vrlo prodornog zvuka.

Četveroglasni kvartni E-sustav razvio se iz troglasnog sustava početkom XX st. u e i u d štimu. Tambure su u e štimu glasnije što je posebno važno pri sviranju na otvorenom prostoru a u amaterskoj praksi pogodnije su za pratnju ženskog pjevanja u pokretu (ples). Notiranje u tom sustavu ugađanja nije još uvijek dovršeno u svom razvoju pa ima dosta tamburaša majstorske tehnike koji ne čitaju note. U novije vrijeme u većim sastavima i orkestrima pojavljuje se i treća bisernica što u praksi znači i harmonijsko obogaćenje.

 

Četveroglasni kvartni D - G sustav

 

Četveroglasni kvartni D - G sustav u cjelini za jedan ton dublje ugođen

 

Četveroglasni kvartni G sustav

 

Četveroglasni kvartni G sustav logična je, i do danas zadnja karika u razvoju organiziranja tamburaškog orkestra. Nastao je iza II svj.rata na osnovama četveroglasnog D – sustava. U taj sustav uvedene su dvije G-bisernice a dotašnja D-bisernica zadržana je u novom sustavu kao treća. Zbog krajnje nepriličnog dotadanjeg notiranja vodećeg glazbala kojem se najviša žica notirala ispod crtovlja, D-bisernica se sada transponira u G pa tako svirači čitaju jednako kao i svirači na G-bisernici. Jednako je učinjeno i s 1. i 2. čelovićem. Tako reformirani D – G sustav preimenovan je u G-sustav ugađanja. Otada se proširio po velikom dijelu središnje Hrvatske i u Gradišću. Isto ugađanje primjenjuju i tamburaši Duquesne University Tamburitzans u Pittsburghu no bez transponiranja 3.bisernice i čelovića. U prošlosti su otpore transponiranju pružali više voditelji orkestara i poneki aranžeri nego li sami svirači koji su time dobili olakšanje u čitanju svojih dionica. Možemo pretpostaviti da će i notiranje bugarije, koje je sada ispod crtovlja u najširoj praksi biti transponirano za oktavu više.

 

 

Dalje možete pogledati tambure koje sviramo mi i ostale kordofone srodne tamburi.

eXTReMe Tracker